
Pada kisa, klizi niz stakla, tapka u ritmu zivota. Udisem snazno hladan vazduh. Smesim se. Prvu put posle nekog vremena. Negde procitah da je samo taj trenutak koji prozivimo srecan trenutak koji se racuna da je prozivljen. Pa sta onda cekamo? Trosimo sekunde, minute, sate... Godine. Na cega? Cekamo srecu. Tesko ucimo da je i sreca i nesreca relativna. Tesko ucimo da nam je sreca dostupna u svakom momentu zivota. Ceka ona na nas, a mi nista. Ignorisemo otvoren prozor, gledamo nesrecno u zatvorena vrata.
Hej. Probudi...